SIGNAL KOJI PRETVARA ZIDOVE U OČI
Zamislite prostoriju u kojoj nema nijedne kamere, senzora na telu ili posebnog uređaja za praćenje. Međutim, sistem može da prepozna gde se osoba nalazi, kako se kreće i čak da proceni njeno disanje. Upravo to pokušavaju da postignu istraživači koristeći obične Wi-Fi signale. Oni bi u budućnosti mogli da postanu svojevrsni nevidljivi senzori za ljudsko telo.
Ova tehnologija zasniva se na analizi načina na koji se radio-talasi Wi-Fi mreže odbijaju od zidova, nameštaja i ljudskog tela. Kada osoba prolazi kroz prostoriju ili se pomera, ona menja putanju signala. Sistemi zasnovani na veštačkoj inteligenciji mogu da analiziraju te veoma male promene. Kao i da iz njih izvuku informacije o položaju tela, pokretima i fiziološkim signalima.
OD RADARA DO PAMETNIH KUĆA BUDUĆNOSTI
Ključnu ulogu u ovom procesu ima analiza takozvanih Channel State Information (CSI) podataka. Oni opisuju stanje Wi-Fi signala između predajnika i prijemnika. Istraživači koriste algoritme mašinskog učenja kako bi iz tih podataka rekonstruisali obrasce kretanja, procenili položaj delova tela, pratili ritam disanja. U pojedinim eksperimentalnim sistemima čak i promene povezane sa radom srca.
Ideja nije potpuno nova. Sličan princip postoji kod radarskih sistema koji decenijama koriste odbijanje radio-talasa za detekciju objekata i kretanja. Međutim, razvoj snažnijih računarskih sistema i veštačke inteligencije omogućio je da se slične metode primene na široko dostupne bežične mreže. Poseban značaj ima novi standard IEEE 802.11bf, poznat kao Wi-Fi Sensing. On je namenjen upravo unapređenju mogućnosti Wi-Fi mreža za detekciju okruženja i objekata.
VELIKE MOGUĆNOSTI, ALI I VELIKA PITANJA O PRIVATNOSTI
Stručnjaci smatraju da bi Wi-Fi senzorska tehnologija mogla da pronađe primenu u brojnim oblastima. U zdravstvu bi mogla da pomogne u daljinskom praćenju starijih osoba, otkrivanju padova ili praćenju pacijenata bez potrebe za stalnim nošenjem uređaja. U pametnim kućama mogla bi da omogući automatizaciju rasvete, grejanja i bezbednosnih sistema, dok bi u vanrednim situacijama mogla pomoći spasilačkim ekipama u pronalaženju ljudi iza prepreka.
Ipak, mogućnost da uređaji koji su već prisutni u mnogim domovima mogu da ”osećaju“ prostor otvara ozbiljna pitanja privatnosti. Za razliku od kamera, Wi-Fi senzori ne stvaraju klasičnu video-sliku, ali mogu da prikupe veoma osetljive informacije o ponašanju ljudi. Zbog toga istraživači i regulatori upozoravaju da će razvoj ove tehnologije morati da prati jasna pravila o zaštiti podataka, kontroli pristupa i saglasnosti korisnika.










