Na domaćem tržištu registrovano 26 emitera sa ukupnom vrednošću obveznica od 374,7 milijardi dinara, dominiraju privatni plasmani i slab razvoj sekundarnog tržišta
Na tržištu kapitala Srbije korporativne obveznice čine tek 3,2 milijarde evra (374,7 milijardi dinara), prema podacima Centralnog registra hartija od vrednosti. Iako je pre šest godina pojednostavljena procedura za izdavanje ovih instrumenata, tržište nije dobilo očekivani zamah – do sada su javnom ponudom preko berze realizovane samo dve emisije korporativnih obveznica, a ni jedna nije doprinela likvidnosti jer su čitave emisije otkupili pojedinačni investitori.
Pored državnih obveznica koje redovno dolaze na berzu, korporativne hartije od vrednosti su na domaćem tržištu prisutne gotovo isključivo kroz privatne plasmanе. Od 26 aktivnih emitera, najveći iznosi vezani su za državne kompanije kao što su Jugoimport i Telekom Srbija, dok su privatna preduzeća brojnija, ali sa manjim emisijama. U svim slučajevima, obveznice su prodavane unapred poznatim kupcima koji ih drže do dospeća, zbog čega praktično ne postoji sekundarno tržište.
Prema objašnjenju Duška Bodrože sa Instituta ekonomskih nauka, na finansijsko tržište ne utiče sama mogućnost kompanija da emituju dužničke hartije, jer se gotovo nikada ne trguje njima na berzi. “Efekat izostaje jer kupci drže obveznice do dospeća, pa gotovo da nema sekundarnog tržišta. Realizacija emitovanih hartija je 100%, što kod javnih ponuda nije uvek slučaj”, navodi Bodroža. Javni plasmani su rezervisani uglavnom za državne obveznice, a zbog visoke nominalne vrednosti po obveznici (3.000–5.000 evra), mali investitori su isključeni sa tih aukcija.
Profesor Ekonomskog fakulteta Dejan Šoškić ističe da je mali broj akcionarskih društava među emiterima posledica strukture domaće privrede, ali i slabe institucionalne podrške. “Informacije dostupne investitorima znatno su ograničenije u odnosu na one koje banke prikupljaju pri odobravanju kredita. Finansijski izveštaji i revizije često nisu zadovoljavajućeg kvaliteta, a regulator često ne bira članove po stručnosti”, upozorava Šoškić. On dodaje da investitori nemaju poverenja u institucije koje bi trebalo da štite njihove interese i obezbede tačne informacije, što sprečava razvoj tržišta obveznica.
Većina emisija realizovana je kao dogovoreni privatni plasmani, što obesmišljava osnovnu funkciju korporativnih obveznica – likvidnost i mogućnost trgovanja na tržištu. “Ako se obveznica čuva do dospeća i nema likvidnosti, ona se praktično izjednačava sa kreditom, ali bez regulatornih zahteva koje prati bankarski kredit”, naglašava Šoškić.
Iskustva iz prethodnih godina pokazuju i da su neke privatne firme emitovale obveznice koje su brzo otkupile poslovne banke i potom prodale Narodnoj banci Srbije (NBS), što je izazvalo zabrinutost zbog odstupanja od uloge centralne banke. Ove operacije su, prema Šoškiću, pravdane modernom monetarnom politikom, ali nisu imale realno uporište u tržišnim principima, posebno u uslovima nepostojanja aktivnog sekundarnog tržišta.