Broj tekstilnih preduzeća u Srbiji dostigao 1.540, ali sektor beleži pad zaposlenosti i niske plate u poređenju sa državnim prosekom
Tekstilna industrija Srbije danas broji oko 1.540 privrednih subjekata u oblasti tekstila, odeće, kože i obuće, prema podacima Privredne komore Srbije. U sektoru je zaposleno nešto više od 49.800 radnika, što je značajno manje u poređenju sa više od 250.000 zaposlenih tokom osamdesetih godina prošlog veka. Većina preduzeća sada su mala ili srednja, dok je broj velikih proizvođača značajno smanjen posle privatizacije i tranzicije.
Struktura sektora i izvozna orijentacija
Vlasnička struktura sektora je mešovita, ali dominiraju preduzeća u domaćem privatnom vlasništvu. Najveći poslodavci su i kompanije u stranom vlasništvu, najčešće iz Italije, Nemačke i Turske, koje su uglavnom orijentisane na izvoz. Tekstilna industrija Srbije danas je izrazito izvozno orijentisana, s većim delom proizvodnje namenjenim tržištima Evropske unije. Većina proizvodnje se odnosi na odeću i tekstilne proizvode za poznate međunarodne brendove, dok je manji deo namenjen domaćem tržištu.
Plate i poređenje sa drugim sektorima
Prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, prosečna plata u Srbiji u aprilu 2026. godine iznosila je 121.805 dinara. U sektoru proizvodnje tekstila, prosečna zarada za isti mesec iznosila je 99.779 dinara, dok je u proizvodnji odeće zabeležena još niža prosečna plata od 79.976 dinara. Niža prosečna zarada u prerađivačkoj industriji registrovana je samo u oblasti prerade drveta i proizvoda od drveta, plute, slame i pruća (osim nameštaja), gde je prosek bio 75.264 dinara. S druge strane, najplaćeniji u prerađivačkoj industriji su zaposleni u proizvodnji koksa i derivata nafte (231.773 dinara) i duvanskih proizvoda (223.507 dinara).
Glavni izazovi i tržišni kontekst
Tranzicija, privatizacija i gašenje velikih državnih tekstilnih kombinata, kao i snažna konkurencija proizvođača iz Azije, značajno su uticali na strukturu i opstanak sektora. Danas se proizvodnja uglavnom bazira na gotovoj odeći, radnoj i zaštitnoj opremi i trikotaži, dok je nekada asortiman pokrivao čitav lanac – od prediva i tkanina, do konfekcije i kućnog tekstila. Privredna komora Srbije ističe nekoliko ključnih izazova: nedostatak kvalifikovane radne snage, rast troškova rada i energenata, kao i potrebu za ulaganjima u savremenu opremu i tehnologiju. Domaće kompanije takođe moraju da se prilagođavaju zahtevima regulatornog okvira Evropske unije da bi zadržale konkurentnost, posebno u domenu ekodizajna i održive proizvodnje.
Regionalni centri i istorijska perspektiva
Najznačajniji centri tekstilne proizvodnje ostali su Vranje i Novi Pazar, dok su ranije i Leskovac, Niš, Pirot, Loznica i Beograd imali velike tekstilne komplekse. Sektorska promena rezultovala je smanjenjem broja zaposlenih i preorijentacijom na izvoz, ali i padom prosečnih zarada u poređenju sa državnim prosekom. Tekstilna industrija Srbije i dalje ima potencijal, ali za opstanak i rast neophodna su ulaganja, inovacije i bolja integracija u evropske proizvodne lance.