Proces osifikacije menja strukturu od rođenja, uz ključne biološke promene koje traju do 27. godine kod pojedinih kostiju
Ljudski skelet prolazi kroz izuzetno dug i složen razvojni proces, koji podrazumeva spajanje skoro 100 kostiju od rođenja do odraslog doba. Većina tih dodatnih struktura kod novorođenčadi je sastavljena od hrskavice, koja se tokom godina transformiše u kost kroz endohondralnu osifikaciju – proces u kojem se fleksibilno tkivo postepeno menja u čvrstu koštanu matricu taloženjem kalcijuma. Ovaj proces traje sve do srednjih dvadesetih godina života, što ga čini jednim od najdužih bioloških tokova u ljudskom organizmu.
Kičmeni stub novorođenčeta sadrži više odvojenih segmenata, pri čemu se svaki pršljen razvija iz tri primarna i do pet sekundarnih centara osifikacije. Istraživanja zasnovana na CT analizama potvrđuju da se pojedini delovi kičme, poput prstenastih apofiza grudnog i torakolumbalnog dela, spajaju tek nakon završetka perioda ubrzanog rasta, duboko u tinejdžerskim godinama.
Kod šaka i ručnih zglobova, radiološke studije pokazuju da su svih osam karpalnih kostiju pri rođenju u potpunosti od hrskavice. Osifikacija započinje sa glavatom i kukastom kosti u prvoj godini, dok se proces završava tek oko 9. do 12. godine, kada graškasta kost okošta. Ove promene pokazuju da su ručni zglobovi dece tokom ranog razvoja strukturno još uvek nedovršeni.
Duge kosti ruku i nogu rastu zahvaljujući epifiznim pločama, odnosno pločama rasta. Ove hrskavične ploče omogućavaju uzdužni rast kostiju dok ih, pod hormonalnom regulacijom, ne zameni čvrsta kost po završetku polnog sazrevanja. Preuranjeni prekid ovog procesa može trajno uticati na dužinu ekstremiteta.
Ključna kost predstavlja jedinstven primer, jer njena medijalna epifiza ne završava spajanje pre 22. godine, a kod mnogih osoba proces traje do 27. godine ili duže. Time je ključna kost i prva koja počinje da okoštava u fetalnom razvoju, ali i poslednja koja završava proces osifikacije.
Razlozi za ovako produžen i složen razvoj skeleta povezani su sa evolutivnim kompromisima, posebno između potrebe za uspravnim hodom i rastom mozga, što je rezultiralo ograničenjem porođajnog kanala kod ljudi. Adaptacije u razvoju kostiju omogućile su uspešan balans između ovih faktora, a ceo proces osifikacije skeleta primer je biološke preciznosti i evolutivne adaptacije.









