Novac koji vidimo na bankovnom računu ne znači da ista količina gotovine fizički čeka u sefu banke da je podignemo kada poželimo.
U normalnim okolnostima to ne predstavlja problem. Jedni klijenti podižu novac, drugi ga uplaćuju, kompanije obavljaju transakcije, a banke upravljaju svojom likvidnošću. Sistem funkcioniše zato što gotovo nikada svi klijenti ne traže svoj novac istovremeno. Ali šta bi se dogodilo kada bi milioni ljudi jednog jutra odlučili da povuku sve depozite?
Takav scenario u ekonomiji je poznat kao navala na banke, odnosno bank run. Najčešće nastaje kada veliki broj klijenata izgubi poverenje u banku i istovremeno pokuša da povuče svoj novac. Problem tada može nastati čak i kod banke koja poseduje značajnu imovinu, jer ta imovina nije nužno odmah dostupna u gotovini.
Banke, naime, ne posluju tako što svaki evro koji klijent položi zauvek ostavljaju u trezoru. Depoziti su deo sistema kojim se finansiraju krediti i druga ulaganja, uz obavezno upravljanje rezervama, kapitalom i likvidnošću. Upravo zbog toga postoji velika razlika između toga da banka poseduje dovoljno imovine i toga da u određenom trenutku raspolaže sa dovoljno gotovine.
Milioni bi krenuli po novac, ali on ne bi čekao u trezorima
Zamislimo pojednostavljen primer banke u kojoj građani i kompanije ukupno drže milijardu evra depozita. To ne znači da banka u trezoru ima milijardu evra novčanica. Deo sredstava može biti plasiran kroz stambene i poslovne kredite, državne obveznice i drugu finansijsku imovinu.
Kada relativno mali broj klijenata zatraži novac, banka takve zahteve normalno servisira iz raspoložive likvidnosti. Problem nastaje ako odjednom ogroman procenat štediša želi da povuče sredstva. Banka tada mora brzo da pronađe dodatnu likvidnost.
Neke hartije od vrednosti mogu se prodati relativno brzo. Kredit odobren na 20 godina, međutim, ne može jednostavno biti naplaćen sutradan samo zato što štediše žele svoj novac.
Banka zato može biti primorana da prodaje imovinu kako bi obezbedila sredstva za isplate. Ako to mora da učini veoma brzo i u nepovoljnim tržišnim uslovima, određenu imovinu može prodati ispod njene ekonomske ili knjigovodstvene vrednosti. Time problem likvidnosti može početi da stvara i ozbiljnije gubitke.
Najveća opasnost je širenje panike. Kada građani vide redove ispred jedne banke, mogu početi da se pitaju da li je njihov novac siguran u drugoj. Strah tada može preći sa jedne institucije na čitav bankarski sistem.
Upravo je poverenje jedan od najvažnijih temelja bankarstva. Ako ono nestane, ponašanje koje je racionalno za pojedinca može postati veoma opasno za sistem. Svaki klijent želi da bude među prvima koji će doći do svog novca, što dodatno ubrzava navalu.
Šta bi tada uradile država i centralna banka?
Savremeni finansijski sistemi imaju nekoliko zaštitnih mehanizama upravo zato što istorija poznaje brojne primere bankarskih panika. Banke moraju da ispunjavaju regulatorne zahteve u vezi sa kapitalom i likvidnošću, dok nadležni organi prate njihovu sposobnost da izdrže finansijske potrese.
Važnu ulogu imaju i sistemi osiguranja depozita. Njihova svrha je da zaštite štediše do propisanog iznosa ako banka propadne. Istovremeno smanjuju motiv građana da na prve glasine panično povlače novac.
Centralna banka u ozbiljnoj krizi može obezbediti dodatnu likvidnost solventnim bankama koje se suočavaju sa privremenim nedostatkom raspoloživih sredstava. Time se pokušava sprečiti da problem kratkoročne likvidnosti preraste u nekontrolisani kolaps. Mere zavise od konkretne države, propisa i prirode krize.
Ako bi, međutim, svi građani pokušali da podignu sav novac iz svih banaka istovremeno, situacija bi bila mnogo ozbiljnija od problema jedne institucije. Bankarski sistem bio bi izložen ekstremnom pritisku, a moglo bi doći do ograničenja u normalnom funkcionisanju kreditiranja i platnog prometa. Posledice bi se brzo prenele na kompanije i ostatak privrede.
Preduzeća zavise od banaka zbog plaćanja, kredita i obrtnog kapitala. Građani koriste bankarski sistem za zarade, račune, kartice i finansiranje velikih kupovina. Ozbiljan poremećaj zato ne bi ostao samo problem banaka.
Kreditiranje bi moglo naglo da se smanji. Kompanije bi odlagale investicije, potrošnja bi oslabila, a problemi bi se širili kroz ekonomiju. Finansijska panika tako može prerasti u širu ekonomsku krizu.
Zanimljivo je da bankarska panika može biti delimično i samoispunjavajuća. Glasina da banka ima problem može navesti dovoljno ljudi da povuku sredstva, a upravo njihovo masovno povlačenje može proizvesti problem kojeg prethodno nije bilo u tom obimu.
Zato savremeno bankarstvo ne počiva na ideji da svačiji novac fizički stoji u trezoru. Sistem se zasniva na upravljanju likvidnošću, regulaciji, kapitalu i, možda najvažnije, poverenju.
Sve dok građani veruju da će novac biti dostupan kada im zatreba, nema razloga da ga svi traže istog dana. Ako to poverenje nestane, nekoliko redova ispred bankomata može postati početak problema koji daleko prevazilazi vrata jedne banke.