Pravi tim ne nastaje samo tako što se oko istog stola nađe nekoliko sposobnih ljudi. Potrebno je da postoji osećaj da svako zna svoju ulogu, ali i da razume kako njegov rad utiče na druge. U zdravom kolektivu ljudi ne moraju da budu privatno bliski, da se druže posle posla ili da imaju iste karaktere. Dovoljno je da postoji međusobno poštovanje, jasna komunikacija i svest da zajednički cilj ne može da bude ostvaren ako svako vodi računa isključivo o sebi.
Jedna od najvažnijih osobina zdravog tima jeste psihološka sigurnost — mogućnost da čovek kaže „ne znam“, „pogrešio sam“, „ne slažem se“ ili „treba mi pomoć“, a da zbog toga ne bude ponižen ili obeležen kao nesposoban. Tamo gde se greške skrivaju iz straha, problemi samo postaju veći. Dobar tim ne traži krivca čim nešto krene po zlu, već pokušava da razume šta se dogodilo i kako da se ista situacija sledeći put spreči. To ne znači odsustvo odgovornosti, već upravo suprotno — odgovornost bez javnog linča.
Zdrav kolektiv takođe zna da konflikt nije isto što i neprijateljstvo. Ljudi koji rade ozbiljne poslove neće se uvek slagati. Imaće različite ideje, prioritete, temperament i način rada. Problem nastaje tek kada se profesionalno neslaganje pretvori u lični obračun, ogovaranje ili borbu za moć. U dobrom timu moguće je reći kolegi da nešto nije dobro urađeno, a da se nakon toga zajedno nastavi rad. Kritikuje se ideja ili postupak, a ne karakter osobe.