Novi predlog zakona u Hrvatskoj zahteva polaganje A1 ispita sa 70 časova za produženje radne dozvole, dok u Srbiji nije predviđena takva mera
Hrvatski sabor razmatra izmene Zakona o strancima po kojima će strani radnici biti u obavezi da dokažu poznavanje hrvatskog jezika na osnovnom nivou (A1) kako bi im bila produžena radna dozvola. Novi uslov podrazumeva polaganje ispita nakon završenih 70 školskih časova, što predstavlja značajnu promenu u pristupu zapošljavanju stranaca u ovoj zemlji. Prema predloženim izmenama, bez položenog ispita na osnovnom nivou znanja jezika, radnicima iz inostranstva neće biti omogućeno dalje radno angažovanje.
Za razliku od Hrvatske, u Srbiji trenutno ne postoji slična odredba u Zakonu o zapošljavanju stranaca. Predstavnici Unije poslodavaca Srbije ističu da bi uvođenje ovakve prakse moglo biti razmatrano u budućnosti, ali da za sada zakon omogućava stranim radnicima da menjaju poslodavca odmah nakon dobijanja jedinstvene boravišne i radne dozvole, bez obaveze poznavanja srpskog jezika. Jelena Jevtović iz Udruženja poslodavaca Srbije navela je da su pravila zapošljavanja stranaca u Srbiji znatno fleksibilnija u poređenju sa novim predlogom u Hrvatskoj.
Uvođenje obaveznog poznavanja jezika u Hrvatskoj ima za cilj olakšavanje integracije stranih radnika i povećanje bezbednosti i efikasnosti na radnom mestu, što je postalo posebno važno usled porasta broja radnika iz trećih zemalja. Prema zvaničnim podacima, Hrvatska beleži rast stranih radnika u sektorima građevinarstva, ugostiteljstva i turizma, pa se očekuje da će novi zakon uticati i na strukturu tržišta rada.
U Srbiji, zakon o zapošljavanju stranaca omogućava jednostavnu proceduru dobijanja dozvola i mobilnosti radne snage, što je, prema oceni Unije poslodavaca, važan faktor za privlačenje radne snage iz inostranstva u trenutnim uslovima deficita radnika u određenim sektorima. Za sada, domaći zakon ne predviđa uvođenje obaveznog poznavanja jezika, a eventualne izmene bi, prema navodima struke, mogle biti predmet budućih analiza u skladu sa potrebama tržišta.
Ovakve regulatorne razlike između Hrvatske i Srbije potencijalno mogu uticati na odluke poslodavaca i mobilnost radnika u regionu, posebno u kontekstu migracija radne snage u sektorima sa izraženom potražnjom.
