Novi zakon od oktobra 2025. godine omogućio izuzetke velikim kompanijama, dok mala preduzeća snose visoke finansijske kazne zbog neprijavljenog vlasništva
Centralna evidencija stvarnih vlasnika, koju vodi Agencija za privredne registre od 2018. godine, od oktobra 2025. počela je da funkcioniše prema novom zakonu čiji je cilj bio sprečavanje korupcije i kriminala kroz jasnije uvid u vlasničke strukture kompanija. Međutim, praksa pokazuje da je zakon proizveo niz nelogičnosti: strane banke i multinacionalne kompanije izuzete su od obaveze da prijave stvarne vlasnike, dok su domaće male firme podložne visokim kaznama koje dostižu i do dva miliona dinara (oko 17.000 evra).
Prema podacima iz Centralne evidencije stvarnih vlasnika, većina multinacionalnih kompanija i stranih banaka koje posluju u Srbiji imaju kao upisane stvarne vlasnike fizička lica – srpske državljane koji često nemaju nikakve veze sa stvarnim vlasništvom tih firmi. Ova situacija proistekla je iz zakonskog izuzetka OSV6, koji omogućava upis zastupnika ili člana organa kao stvarnog vlasnika ukoliko se pravi vlasnik ne može utvrditi. Time je otvorena mogućnost velikim firmama da izbegnu transparentnost koju zakon nominalno zahteva.
Izuzeci u zakonu omogućili su stranim osnivačima i bankama da koriste ovu pravnu rupu, dok male domaće firme, gde je vlasnik jasno definisan i registrovan, snose posledice neusklađenosti sa zakonom. Prema rečima Darka Majstorovića iz udruženja „Zaštitnik privrednika i preduzetnika Srbije“, male firme koje ne prijave stvarnog vlasnika suočene su sa kaznama do dva miliona dinara, iako su najčešće vlasnik i direktor ista osoba i uredno podmiruju poreske obaveze.
S druge strane, multinacionalne kompanije i strane banke nastavljaju da posluju bez jasnog evidentiranja vlasništva, što dovodi u pitanje osnovni cilj zakona – sprečavanje pranja novca i finansiranja terorizma. Advokat Dušica Jež Bojović ističe da je rok za usklađivanje bio svega 60 dana, dok su procedure ostale nedorečene i komplikovane, posebno za preduzetnike i mala privredna društva.
Domaći sektor tako ostaje pod pritiskom rigoroznih sankcija, dok velike korporacije koriste zakonske izuzetke da izbegnu transparentnost. Ovakav disparitet u tretmanu otvara pitanje efikasnosti i svrhe propisa koji bi trebalo da zaštiti integritet domaćeg tržišta i finansijskog sistema.