Predlog reforme: Državna penzija isključivo za one bez stanova i automobila, imovinski cenzus određuje pravo na isplatu
Predlog za radikalnu reformu penzionog sistema u Srbiji podrazumeva da državna penzija ubuduće bude dostupna samo građanima koji nemaju značajnu imovinu, poput stanova, apartmana ili više automobila. Ovakav model sve češće se pominje u stručnim krugovima, a inspirisan je australijskim sistemom u kome pravo na državnu penziju imaju isključivo oni kojima je ona jedini izvor prihoda. Suština predloga je da penzije iz državnog fonda postanu oblik socijalne pomoći, odnosno da se usmere na one kojima su zaista neophodne za egzistenciju, dok bi građani sa većom imovinom bili isključeni iz ovog vida državne podrške.
U praksi to znači da bi građani koji poseduju više nekretnina ili dva i više automobila izgubili pravo na državnu penziju, te bi se za osnovna primanja morali osloniti na sopstveni kapital. Ovakav pristup ima za cilj smanjenje pritiska na penzioni fond i fiskalnu održivost sistema u uslovima starenja stanovništva i pada odnosa broja zaposlenih prema broju penzionera.
Ekonomisti upozoravaju da tradicionalni penzioni sistem, u kojem svi građani stiču pravo na penziju bez obzira na imovinu, postaje neodrživ. Novi model bi podrazumevao imovinski cenzus kao ključni kriterijum za isplatu penzija, čime bi se izbegla situacija da imućni građani primaju državnu pomoć namenjenu najugroženijima.
Ovakva reforma već je primenjena u Australiji, gde je pravo na državnu penziju uslovljeno visinom imovine i prihoda. U Srbiji se raspravlja o sličnim parametrima, ali još nema zvaničnih podataka o visini imovinskog cenzusa niti o tačnom broju građana koji bi izgubili pravo na penziju.
Stručnjaci ističu da bi uvođenje ovakvog modela zahtevalo precizno definisane kriterijume i transparentan sistem provere imovine. Cilj je da penzije ostanu garantovana socijalna sigurnost za one koji nemaju druge izvore prihoda, dok bi ostali bili podstaknuti da štede ili investiraju u privatne penzione fondove.
Ovakva reforma bi, prema analizama, mogla da dugoročno doprinese stabilnosti državnog budžeta i smanji socijalne nejednakosti, ali bi zahtevala široki društveni konsenzus i pažljivo sprovođenje kako bi se izbegle zloupotrebe i osiguralo da najugroženiji građani ne ostanu bez osnovne finansijske zaštite.