Ušli ste u prodavnicu, uzeli proizvod sa police i na kasi platili 100 dinara. Za vas je transakcija završena. Međutim, tih 100 dinara ne završava jednostavno u džepu vlasnika prodavnice.
Od tog trenutka počinje podela novca između više učesnika. Deo odlazi državi, deo dobavljaču, deo zaposlenima, a prodavac mora da plati kiriju, struju, transport i brojne druge troškove. Tek ono što ostane nakon svih rashoda može postati zarada.
Zato promet i profit nisu isto. Prodavnica koja je tokom dana naplatila milion dinara nije tog dana zaradila milion.
Prvi deo često pripada državi
Ako kupujete robu na koju se u Srbiji primenjuje opšta stopa PDV-a od 20 odsto, važno je razumeti jednu čestu zabunu. U konačnoj ceni od 100 dinara nije 20 dinara PDV-a.
Ako je cena sa PDV-om tačno 100 dinara, osnovica iznosi oko 83,33 dinara, dok je PDV približno 16,67 dinara. Za određene proizvode primenjuje se posebna stopa, pa ovaj primer ne važi za svaku kupovinu.
Ni to ne znači da prodavnica jednostavno uzima 83,33 dinara i ostatak predaje državi. Sistem PDV-a funkcioniše kroz obračun ulaznog i izlaznog poreza, pa je stvarni poreski obračun složeniji.
Ipak, primer dobro pokazuje koliko konačna cena proizvoda može da zavara kupca. Sve što platimo na kasi nije prihod kojim trgovac može slobodno da raspolaže.
Veliki deo cene već pripada dobavljaču
Prodavnica je proizvod prethodno morala da nabavi. Ako nešto prodaje za 100 dinara, određeni deo tog iznosa pokriva nabavnu cenu robe.
Koliki deo? To zavisi od proizvoda, trgovca, ugovora sa dobavljačem, količine kupljene robe i trgovačke marže.
Zato nije moguće napraviti univerzalnu računicu prema kojoj, na primer, od svakih 100 dinara tačno 50 odlazi proizvođaču, 20 državi, a 30 trgovcu.
Ali put novca možemo pratiti dalje.
Dobavljač novac koji dobije od trgovca koristi za sopstvene troškove. Proizvođač plaća sirovine, energiju, zaposlene, transport, ambalažu, poreze i druge obaveze. Tako deo vaših prvobitnih 100 dinara nastavlja da kruži privredom.
Ni marža nije isto što i profit
Pretpostavimo da je trgovcu nakon nabavne vrednosti robe ostala određena razlika u ceni. Ni taj novac nije čista zarada.
Prodavnica mora da plati zaposlene. Tu su i zakup lokala, struja, grejanje ili hlađenje, održavanje, skladištenje, logistika, računovodstvo, oprema i gubici nastali zbog robe koja nije prodata.
Kod kartičnog plaćanja postoje i troškovi povezani sa prihvatanjem kartica i platnim sistemom.
Tek kada se prihodi uporede sa svim relevantnim rashodima može se govoriti o dobiti kompanije.
Zbog toga firma može imati ogroman promet, a relativno mali profit. U pojedinim slučajevima može ostvarivati veliki promet i istovremeno poslovati sa gubitkom.
Vaših 100 dinara nastavlja da putuje
Najzanimljiviji deo priče nastaje kada novac napusti prodavnicu.
Zaposleni prima platu i deo tog novca troši u drugoj prodavnici. Dobavljač plaća prevoznika, a prevoznik kupuje gorivo. Vlasnik prostora dobija zakupninu i tim novcem plaća neku svoju obavezu.
Država prikupljene poreze koristi za finansiranje javnih rashoda, od plata u javnom sektoru do infrastrukture i drugih budžetskih izdataka.
Novac zato ne „nestaje“ kada nešto kupimo. On menja vlasnika i nastavlja da cirkuliše.
Jedna novčanica od 100 dinara može tokom vremena učestvovati u velikom broju različitih transakcija. Kod elektronskog novca proces je još manje vidljiv, ali je osnovni princip sličan.
Sledeći put kada na kasi platite 100 dinara, iza te naizgled jednostavne kupovine nalazi se čitav lanac. Trgovac, dobavljač, proizvođač, zaposleni, banka i država mogu biti samo neke od stanica kroz koje prolazi vrednost koju ste upravo potrošili.
Upravo to svakodnevno kretanje novca predstavlja jedan od osnovnih mehanizama funkcionisanja privrede.