Manjak novca ne znači samo da možete manje da kupite. U pojedinim situacijama znači i da ćete istu stvar na kraju platiti više od nekoga ko raspolaže većom sumom novca.
Na prvi pogled deluje logično da osoba koja ima manje novca jednostavno manje troši. Međutim, svakodnevni život često funkcioniše drugačije.
Čovek koji raspolaže većom ušteđevinom može da kupuje kada je nešto na akciji, plati proizvod odmah, napravi zalihe ili izabere kvalitetniju stvar koja će trajati godinama. Onaj ko živi od plate do plate često nema takvu mogućnost.
Zbog toga nedostatak novca ponekad stvara dodatne troškove. U ekonomskim raspravama za ovu pojavu koristi se i izraz „poverty premium“ – svojevrsna premija koju ljudi sa manjim prihodima mogu plaćati upravo zato što nemaju dovoljno novca unapred.
KADA JE JEFTINIJE ZAPRAVO SKUPLJE
Najjednostavniji primer je kupovina na veliko.
Zamislimo proizvod koji pojedinačno košta 150 dinara, dok pakovanje od deset komada košta 1.200. Kupac koji ima 1.200 dinara na raspolaganju plaća 120 dinara po komadu.
Kupac koji trenutno može da izdvoji samo 150 dinara kupuje jedan. Ako tokom vremena kupi deset komada po toj ceni, potrošiće 1.500 dinara.
Ista količina proizvoda koštala ga je 300 dinara više.
Sličan princip postoji kod odeće, obuće, kućnih aparata i automobila. Jeftiniji proizvod nije nužno loš izbor, ali ako zbog slabijeg kvaliteta mora češće da se menja, njegova dugoročna cena može biti veća.
Pretpostavimo da kvalitetnije cipele koštaju 12.000 dinara i traju četiri godine. To je 3.000 dinara godišnje.
Ako neko nema 12.000 dinara i svake godine kupuje par od 4.000, za četiri godine potrošiće 16.000 dinara.
Problem nije u tome što nije prepoznao bolju kupovinu. Možda jednostavno nije mogao da je priušti u trenutku kada mu je bila potrebna.
U tome se krije suština paradoksa: imati novac omogućava da birate kada i kako ćete ga potrošiti.
KREDIT, KVAR I RAČUN KOJI NE MOŽE DA ČEKA
Još veća razlika nastaje kod neplaniranih troškova.
Ako se pokvari veš-mašina i popravka košta 15.000 dinara, osoba sa fondom za hitne slučajeve može jednostavno da plati račun.
Osoba koja nema ušteđevinu možda mora da koristi dozvoljeni minus, kreditnu karticu, pozajmicu ili kupovinu na rate. Tada prvobitnih 15.000 dinara može postati veći trošak zbog kamata i drugih naknada.
Slična situacija nastaje pri kupovini automobila, tehnike ili nameštaja. Kupac koji plaća odmah zna koliko proizvod košta. Kod finansiranja nije dovoljno gledati mesečnu ratu – važan je ukupan iznos koji će biti plaćen do poslednje rate.
Postoji i trošak propuštenih prilika.
Ako neko nema rezervu novca, možda ne može da iskoristi veliki sezonski popust za nešto što će mu svakako biti potrebno. Ne može da kupi veću količinu kada je cena niska niti da odloži kupovinu dok ne naiđe bolja ponuda.
Drugim rečima, ušteđevina nije korisna samo zato što predstavlja novac za budućnost. Ona kupcu daje i vreme za donošenje odluke.
A vreme često štedi novac.
Poseban problem predstavlja začarani krug. Kada gotovo cela plata odlazi na osnovne potrebe, teško je napraviti rezervu. Bez rezerve svaki neočekivani račun postaje problem. Ako se problem rešava zaduživanjem, naredna plata već stiže opterećena prethodnim troškom.
Tako manjak od nekoliko hiljada dinara jednog meseca može da proizvodi nove troškove u sledećem.
Naravno, to ne znači da svaka osoba sa nižim primanjima automatski sve plaća skuplje, niti da je svaka velika kupovina finansijski pametna. Cena zavisi od proizvoda, uslova kreditiranja, tržišta i ponašanja potrošača.
Ali postoji važna finansijska prednost koju je teško videti na izvodu iz banke: mogućnost izbora.
Ko ima rezervu može da sačeka. Može da odbije lošu ponudu. Može da kupi veću količinu kada se isplati, plati neplanirani kvar bez zaduživanja ili izdvoji više za proizvod koji će duže trajati.
Zato odgovor na pitanje iz naslova u određenim okolnostima može biti paradoksalan: nedostatak novca može stvarati dodatne troškove upravo onda kada čovek najmanje može da ih podnese.