Nije slučajno što se neki ljudi bude puni energije i najteže zadatke završavaju pre podne, dok drugi tek u večernjim satima osećaju da mogu da daju svoj maksimum
Razlika se delimično može objasniti biološkim ritmovima koji utiču na budnost, temperaturu tela, hormone i sposobnost koncentracije tokom dana. Na to utiču i navike, raspored obaveza, izloženost svetlosti i način života. Zato ne postoji jedno idealno vreme za rad koje bi odgovaralo svima.
Biološki sat ne radi isto kod svih
Jedan od ključnih faktora jeste hronotip, odnosno prirodna sklonost osobe ka ranijem ili kasnijem vremenu spavanja i aktivnosti. Ljudi sa ranijim hronotipom obično se lakše bude ujutru i ranije tokom dana dostižu visok nivo budnosti. Kod kasnijeg hronotipa energija može postepeno da raste tokom dana, pa osoba najbolje funkcioniše u kasnijim popodnevnim ili večernjim satima. Hronotip nije isto što i navika, jer na njega utiču i genetski faktori.
Biološki sat svakog čoveka usklađuje se sa spoljašnjim signalima, a svetlost je među najvažnijima. Jutarnja svetlost pomaže organizmu da odredi početak aktivnog dela dana, dok mrak uveče podstiče procese povezane sa pripremom za spavanje. Savremeni način života, međutim, često menja ovaj prirodni ritam. Veštačko osvetljenje i kasno gledanje u ekrane mogu pomeriti vreme kada osoba postaje pospana.
Zbog toga se osećaj „jutarnje“ ili „večernje“ osobe ne može posmatrati potpuno odvojeno od životnih navika. Neko ko godinama ustaje u šest sati može se osećati produktivno ujutru zato što je organizam navikao na takav raspored. S druge strane, osoba koja radi do kasno može vremenom razviti stabilnu večernju rutinu. Ipak, prisiljavanje organizma da dugoročno funkcioniše suprotno sopstvenom ritmu može biti iscrpljujuće.
Kad je mozak najspremniji za najteže zadatke?
Vreme najveće produktivnosti ne zavisi samo od toga koliko smo spavali, već i od toga kada je naš organizam najbudniji. Neko će najzahtevniji tekst, analizu ili sastanak najbolje obaviti rano ujutru, dok će drugome isti zadatak biti mnogo lakši posle nekoliko sati aktivnosti. Zbog toga je korisno pratiti sopstveni obrazac energije umesto slepog kopiranja tuđih rutina. Produktivnost nije samo pitanje discipline, već i usklađivanja zadataka sa periodima najbolje koncentracije.
Važnu ulogu ima i kvalitet sna, koji može potpuno promeniti sliku o našoj produktivnosti. Osoba koja kasno leže, a mora rano da ustane, može izgledati kao „noćni tip“, iako je zapravo samo neispavana. Kada se san redovno skraćuje, koncentracija, pažnja i sposobnost donošenja odluka mogu oslabiti bez obzira na hronotip. Zato nije dovoljno pronaći „idealno vreme za rad“ ako osnovni ritam spavanja nije dobar.
Najpraktičniji pristup jeste da se najzahtevniji poslovi pokušaju uskladiti sa periodom kada je koncentracija prirodno najviša. Jutarnji tip može najteže zadatke ostaviti za prve sate dana, dok večernji tip može produktivniji period sačuvati za kasnije. Jednostavno praćenje energije tokom nekoliko dana može otkriti obrazac koji ranije nismo primećivali. Tako se radni dan može organizovati prema stvarnoj sposobnosti za fokus, a ne samo prema satu na zidu.
Na kraju, razlika između jutarnjih i večernjih ljudi nije samo pitanje karaktera ili radne discipline. Na naš ritam utiču biologija, genetika, svetlost, godine, san i svakodnevne navike. Najbolje vreme za rad zato nije univerzalno, već zavisi od toga kada se određena osoba oseća najbudnije i najkoncentrisanije. Kada se raspored obaveza uskladi sa tim ritmom, isti broj sati može biti znatno produktivniji.