Rast broja zadataka i digitalnih alata povećava prividnu zaposlenost, dok stvarna ekonomska efikasnost stagnira
Fenomen poznat kao ‘workslop’, koji podrazumeva prekomerno angažovanje zaposlenih na zadacima male vrednosti putem digitalnih alata, postaje sve izraženiji u savremenim kompanijama. Prema analizama, iako broj obavljenih zadataka raste, stvarna ekonomska produktivnost po zaposlenom ostaje nepromenjena ili čak opada. Ključni razlog leži u činjenici da veći deo radnog dana odlazi na koordinaciju, komunikaciju i upotrebu različitih softverskih rešenja, dok vreme za visokovredne aktivnosti stagnira.
U izveštajima kompanija navodi se da je prosečan broj digitalnih alata po zaposlenom porastao, što dovodi do fragmentacije pažnje i povećanja broja sastanaka i izveštaja. Uprkos naprednim sistemima za praćenje učinka, ekonomski pokazatelji kao što su prihod po zaposlenom ili neto dobit po radnom satu beleže slab napredak. Analize ukazuju da rast tzv. “vidljive aktivnosti” ne prati rast realnog ekonomskog učinka, zbog čega dolazi do efekta lažne efikasnosti.
U sektoru informacionih tehnologija, gde se očekivala najveća korist od digitalizacije, primećuje se rast broja internetskih sastanaka i komunikacija, ali bez proporcionalnog povećanja novih proizvoda ili inovacija. Kompanije na globalnom tržištu prijavljuju porast troškova za softverske licence i interne obuke, dok se vreme provedeno u radu na ključnim projektima smanjuje. Ove promene dovode do potrebe za redefinisanjem radnih procedura i jasnijim merilima produktivnosti.
Stručnjaci upozoravaju da efekat ‘workslop’ može dugoročno negativno uticati na konkurentnost kompanija, jer resursi nisu usmereni na najvrednije aktivnosti. Preporučuje se racionalizacija digitalnih alata i smanjenje administrativnih opterećenja, kako bi se oslobodilo više vremena za strateške zadatke i inovacije. Kompanije koje su uspele da smanje broj internih procesa beleže bolje ekonomske rezultate po zaposlenom, pokazuju izveštaji.
Menadžment u pojedinim firmama ističe nužnost preciznijeg merenja stvarne vrednosti outputa, a ne samo praćenja broja zadataka ili sastanaka. Uvođenje jasnih KPI indikatora vezanih za ekonomski doprinos umesto puke aktivnosti postaje prioritet, kako bi se postigla održiva produktivnost u digitalnom radnom okruženju.