Američki proizvođač kancelarijskog pribora demantovao da je postignut dogovor o ceni od 5 dolara po markeru, iako je bivši predsednik tvrdio suprotno tokom sednice Vlade SAD
Kompanija Newell Brands, poznata kao proizvođač Sharpie markera, saopštila je da nije postignut nikakav dogovor sa bivšim predsednikom SAD Donaldom Trampom o personalizovanim markerima po ceni od 5 dolara (oko 540 dinara) po komadu, suprotno navodima koje je Tramp izneo na zvaničnoj sednici Vlade 26. marta. Tramp je tokom sastanka, čija je tema bila bezbednosna kriza sa Iranom, gužve na američkim aerodromima, rast cena nafte i volatilnost na berzama, izjavio da je lično pregovarao sa Sharpie-jem i ostvario značajnu uštedu za američku administraciju.
Prema Trampovim rečima, ranije su se za potrebe Bele kuće naručivali skupoceni personalizovani hemijski olovke po ceni od 1.000 dolara (oko 108.000 dinara) po komadu, dok je on uspeo da ugovori proizvodnju custom Sharpie markera sa zlatnim logom Bele kuće za 5 dolara po markeru. Tramp je tvrdio da mu je kompanija u razgovoru ponudila besplatne uzorke, ali da je insistirao da se plati puna cena. Standardni Sharpie marker na američkom tržištu košta između 1 i 2 dolara.
U zvaničnom saopštenju, Newell Brands je naveo da nema podatke o bilo kakvom razgovoru ili dogovoru sa bivšim predsednikom Trampom u vezi sa personalizovanim markerima. Kompanija je istakla da njihovi proizvodi jeste koriste visoki američki zvaničnici, ali da ne postoje informacije o dogovorenoj ceni i personalizaciji u ovom slučaju. Medijski izveštaji navode da je reakcija kompanije usledila nakon što je Trampova izjava izazvala pažnju javnosti i analitičara.
Tokom pomenute sednice, Tramp je izjavio: „Voleo bih da uštedim novac državi, kao što štedim sebi“, ističući da je njegov potez primer efikasnog upravljanja javnim sredstvima. Ipak, zvanična demantija ukazuju na to da se dogovor koji je Tramp opisao nije realizovao u praksi.
Tržišna reakcija na priču bila je kratkoročna: akcije Newell Brands su tokom Trampovog izlaganja zabeležile rast, ali su se potom vratile na prethodni nivo. Ova epizoda otvara pitanje transparentnosti javnih nabavki i korišćenja službenih sredstava u američkoj administraciji, kao i ulogu personalizovanih proizvoda u političkoj komunikaciji.