Urugvaj smanjio udeo fosilnih goriva sa 40 na 2 odsto za pet godina, Srbija i dalje zavisna od uglja sa 60 odsto u energetskom miksu
Urugvaj je u periodu od 2008. do 2013. godine uspeo da transformiše svoj energetski sektor, povećavši udeo obnovljivih izvora energije na oko 98 odsto ukupne proizvodnje struje, pokazuju zvanični podaci. Pre tranzicije, energetski miks Urugvaja činili su hidroenergija sa oko 50 odsto i fosilna energija sa oko 40 odsto, dok je preostalih 10 odsto dolazilo iz drugih izvora. Za samo pet godina, Urugvaj je smanjio zavisnost od fosilnih goriva na svega 2 odsto, kroz masovnu izgradnju solarnih elektrana, vetroparkova, elektrana na biomasu i novih hidroelektrana.
Ova tranzicija omogućila je Urugvaju ne samo potpunu energetsku nezavisnost, već i otvaranje oko 50.000 novih radnih mesta, što je činilo približno 3 odsto ukupne radne snage u zemlji. Paralelno su smanjeni troškovi upravljanja elektromrežom, unapređen kvalitet vazduha i značajno smanjen nacionalni ugljenični otisak – na nivo čak 30 puta manji od svetskog proseka. Urugvajska elektroprivreda je, zahvaljujući ovim rezultatima, od korisnika subvencija postala profitabilna grana koja podržava druge sektore kroz izvoz električne energije.
Za razliku od Urugvaja, Srbija i dalje ima dominantan udeo termoelektrana na ugalj u strukturi proizvodnje električne energije – oko 60 odsto, dok hidroelektrane učestvuju sa približno 30 odsto, a obnovljivi izvori energije (OIE) poput sunca, vetra i biomase sa samo 10 odsto. Ova struktura je slična energetskom miksu Urugvaja pre početka tranzicije, kada je udeo struje iz fosilnih goriva iznosio oko 40 odsto.
Analize pokazuju da su Srbija i Urugvaj 2004. godine bili na istom nivou ranjivosti na klimatske promene, prema GAIN indeksu koji meri otpornost privrede na klimatske šokove. Dve decenije kasnije, Urugvaj je značajno smanjio svoju ranjivost prilagođavanjem ključnih sektora, dok Srbija skoro da nije ostvarila napredak u ovom segmentu.
Kao jedan od ključnih faktora uspeha urugvajskog modela navodi se politička volja i konsenzus među svim parlamentarnim strankama, što je omogućilo brzo donošenje strateških odluka o energetskoj nezavisnosti, ali i povoljne prirodne karakteristike za razvoj vetroenergije. Srbija, iako ima sličan potencijal u pogledu hidroenergije i određenih oblasti pogodnih za vetroelektrane, za sada nije ostvarila značajniji pomak ka zelenoj tranziciji.
Primer Urugvaja pokazuje da je moguće izgraditi održiv i profitabilan elektroenergetski sistem baziran na obnovljivim izvorima u relativno kratkom roku, uz multiplikativne efekte na privredu i životnu sredinu. Za Srbiju, izazov ostaje kako da ubrza energetsku tranziciju i smanji zavisnost od uglja, koristeći iskustva zemalja koje su ovaj proces uspešno realizovale.
Source: https://bif.rs/2026/03/moze-li-srbija-napraviti-energetski-preokret-poput-urugvajskog/