Preko Ormuza je 2024. godine prolazilo oko 20 miliona barela nafte dnevno, što je činilo 20 odsto svetske potrošnje; zatvaranje dovelo do rekordnog rasta cena i vanrednog oslobađanja rezervi
Prema podacima američke Agencije za energetsku informaciju (EIA), protok nafte kroz Ormuz tjesnac iznosio je oko 20 miliona barela dnevno u 2024. godini, što je ekvivalentno približno 20 odsto globalne potrošnje naftnih tečnosti. Sukobi u regionu i zatvaranje ovog ključnog naftnog pravca izazvali su pad saobraćaja kroz Ormuz od 95 odsto, što je zabeleženo kao najveći poremećaj snabdevanja u istoriji tržišta nafte, prema izveštaju Međunarodne agencije za energiju (IEA) iz marta 2026. godine.
Zatvaranje Ormuza nije izazvalo nestanak zaliha, ali je zaustavilo kretanje tankera i tereta, uz gubitak osiguranja i rast rizika za globalnu trgovinu. Proizvođači iz Zaliva, suočeni sa punim skladištima i nemogućnošću izvoza, bili su prinuđeni na smanjenje proizvodnje i izvoza nafte. Ovaj događaj iscrpeo je globalne rezerve i doveo do rekordnog oslobađanja od 400 miliona barela iz hitnih rezervi, saopštila je IEA.
Analitičari ističu da je oružano zatvaranje strateških pravaca poput Ormuza pokazalo ranjivost globalne energetske infrastrukture, koja se i dalje oslanja na ograničen broj koridora, naftnih polja i LNG terminala. Uprkos tehnološkom razvoju, osnov ekonomske stabilnosti ostaje zavisan od fizičkih lanaca snabdevanja i geopolitičke bezbednosti.
Prema navodima stručnih centara, zatvaranje Ormuza 2026. godine je prekinulo decenijsku ravnotežu američko-gulfske naftne politike i pokazalo da SAD ne mogu garantovati sigurnost svojih partnera bez širenja vojnog angažmana. Istovremeno, blokada je zaustavila ključne izvoze nafte iz regiona, što je dodatno uticalo na svetska tržišta i izazvalo rast cena sirovina.
Dalji razvoj situacije zavisi od mogućeg postizanja dogovora do utorka uveče, ali analitičari ocenjuju da su kratkoročna rešenja ograničena, dok bi dugoročne posledice mogle redefinisati globalne energetske tokove i tržišne rizike. Tokom ovog perioda, svetska ekonomija ostaje izložena povećanoj nestabilnosti, a povratak poverenja zavisiće od sposobnosti tržišnih i političkih aktera da pronađu održiva rešenja.