Država insistira na strateškoj kontroli nad NIS-om i mogućnosti odlučivanja o ključnim pitanjima
Srbija je u aktuelnim pregovorima sa MOL-om oko preuzimanja većinskog udela u Naftnoj industriji Srbije (NIS) postavila jasan zahtev da država zadrži kontrolu nad strateškim odlukama kompanije, čak i u slučaju da ne ostane većinski vlasnik. To je izjavio međunarodni stručnjak za energetiku Dušan Vasiljević, ističući da je neophodno da Srbija ima tzv. “zlatnu akciju” koja bi omogućila odlučivanje o svim najvažnijim pitanjima vezanim za poslovanje NIS-a.
Prema rečima Vasiljevića, zlatna akcija podrazumeva posebna prava koja bi državi omogućila da blokira odluke koje bi mogle ugroziti nacionalne interese ili dugoročnu energetsku stabilnost. Ovaj mehanizam se često koristi u velikim privatizacijama i strateškim kompanijama u Evropi, posebno u energetskom sektoru.
NIS je jedna od ključnih kompanija u srpskoj privredi, s obzirom na njenu ulogu u snabdevanju domaćeg tržišta naftom, gorivom i derivatima. Kontrola nad NIS-om ima direktan uticaj na energetsku bezbednost Srbije, kao i na prihode državnog budžeta kroz poreze i dividende. U proteklim godinama, kompanija je beležila značajne prihode i bila među najvećim izvoznicima iz Srbije.
Vasiljević je naglasio da bi gubitak kontrole nad strateškim pravcima razvoja kompanije mogao imati dugoročne posledice po energetsku sigurnost i ekonomske interese države. “Ukoliko država ne može da ostane većinski vlasnik, mora da obezbedi mehanizam za odlučivanje o ključnim pitanjima, što je moguće kroz zlatnu akciju”, istakao je Vasiljević.
Pregovori sa MOL-om, mađarskom energetskom kompanijom, deo su šireg restrukturiranja vlasničke strukture NIS-a. Odluke o eventualnom preuzimanju većinskog paketa i o modelu korporativnog upravljanja biće donete u skladu sa interesima Srbije i pravilima tržišta kapitala.
Stručnjaci iz sektora energetike ocenjuju da je zaštita strateških interesa kroz zlatnu akciju standardna evropska praksa, posebno u slučajevima kada privatizacija uključuje nacionalne resurse ili infrastrukturu od vitalnog značaja. Ovakav pristup omogućava državi da, i bez većinskog vlasništva, zadrži uticaj na ključne odluke i spreči promene koje bi mogle biti štetne po javni interes.
Vasiljević zaključuje da Srbija treba da nastavi sa čvrstim stavom u pregovorima i da insistira na instrumentima kontrole koji su u skladu sa evropskim standardima i praksom u energetskom sektoru.









